Posljednji, peti dan Festivala donosi nam dva egzemplarna filma o tranzicijskim političarima Srednje Europe.

U 19 sati na programu je dokumentarac Eyala Sivana “Građani K.” o bizarnom slučaju od prije tri godine kada su Poljskom vladali blizanci Lech i Jaroslaw Kaczynski kao predsjednik i premijer (Lech je i dalje predsjednik Poljske).

Jaroslaw Kaczynski, predsjednik Poljske rukuje se sa svojim bratom blizancem Lechom Kaczynskim, netom imenovanim premijerom Poljske. Scena kojom film „Građani K.“ započinje urnebesno je smiješna ali istovremeno i zastrašujuća – kao da su oživjeli likovi sa stranica Huxhleyeva „Vrlog novog svijeta“.Da komična strana bude dodatno naglašena braća su kao dvanaestogodišnjaci glumili u popularnom dječjem filmu o krađi Mjeseca čiji kadrovi presijecaju čitav Sivanov film. Da zastrašujuća strana bude naglašena tu su razgovori s nekadašnjim političkim suborcem Lechom Walesom koji ih prokazuje kao proračunate i opasne neo-liberalne nacionaliste, ali i politički „igrokazi“ – poput primanja djece nacionalnih manjina - koje upriličuje predsjednikova supruga i glumatanje premijera koji to „nikada nije želio biti“.Vješto ispreplićući humor i satiru, dokumentarne i aktualne snimke, kao i sjećanja aktera političkog uspona braće Kaczynski – od njihove srednjoškolske profesorice povijesti do članova stranke „Zakon i red“ – Sivan pripovijeda o njihovom laviranju i manevriranju u vrijeme postsocijalističke tranzicije u zemlji burne i vrlo često tragične povijesti. A upravo na toj i takvoj povijesti, braća Kaczynski su utemeljili svoj populizam (najbolje, možda, oličen u propagandnim spotovima njihove stranke) koji ih je doveo do bizarne pozicije s početka filma.

Međutim koliko god politička karijera braće Kaczynski možda podsjeća na onu Charlesa F. Kanea - čime se autor poigrava i u naslovu - postoji i jedna ključna razlika. Oni niti u jednom trenutku nisu tragični junaci. Bilo bi pretjerano nazivati ih krivcima, ali promatrani u cjelini Sivanova opusa, svakako spadaju na stranu negativnih, stranu onih koji politiku doživljavaju kao sredstvo postizanja i uvećanja vlastite moći, u čemu leži realna opasnost pretvaranja društva u onakvo kakvo je oslikao u „Specijalcu“ ili „Za ljubav prema narodu“.

Festival zatvaramo filmom “Građanin Havel”, dokumentarnim filmom Pavela Kouteckog koji je Vaclava Havela, pisca i disidenta, pratio tijekom deset godina njegovog mandata kao predsjednika Češke republike. Izniman uvid u stvaranje politike, odnose između “malih” i “velikih” država i etičke stavove bivšeg disidenta možete pogledati u 20:30.

Vjerojatno najpoznatiji i najomiljeniji među postsocijalističkim liderima, Vaclav Havel, tijekom svojeg predsjednikovanja Republikom Češkom često se trudio ostaviti dojam „prvoga među jednakima“ - Predsjednik kao (običan) građanin.

Predsjednik u bolnici. Predsjednik bira sako koji paše uz hlače, pri tome se svađajući oko toga sa svojim osobljem. Predsjednik u malom krugu prijatelja, u pivnici (a gdje drugdje?) proslavlja vjenčanje s drugom ljubavi svoga života. Predsjednik je pojeo večeru spremljenu za njegovu kuju. Predjednik brine o izgledu stolica u svečanom uredu. Predsjednik se svađa sa savjetnikom oko izgleda na televiziji. Predsjednik razgleda i dječački naivno komentira upotrebu saksofona. Predsjednik pije beherovku. Predsjednik se susreće s kolegama: Clintonom, Chiracom, Jeljcinom…

Ali, Predsjednik se ljuti na medije koji ga prozivaju kao krivca za sumnjive privatizacijske poslove. Predsjednik se ljuti na mjere sigurnosti tijekom summita NATO-a. Predsjednik gunđa na provođenje slova zakona kada to nije u njihovom duhu, ili barem kada on misli da to nije u njihovom duhu. Predsjednik odlučuje kome će ponuditi mandat za sastav vlade nakon izbora. Predsjednik ima svoje favorite ili su mu barem neki draži od nekih drugih. Predsjednik kritizira one čija mu se politika ne sviđa ili ju smatra pogrešnom. Predsjednik igra zakulisne političke igre. Predsjednik je razočaran svojim gubitkom vlasti.

Predsjednik kao običan građanin?

Četvrtog dana festivala na programu je jedan izniman dokumentarni film, razgovor o odnosu politika-etika-ljudska prava, te omnibus nastao povodom šezdesete godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima.

17:00 Specijalist - Eyal SivanSuđenje Adolfu Eichamannu 1962. ostavilo je između ostaloga i preko 500 sati filmskih zapisa. Potaknut knjigom „Eichmann u Jeruzalemu“ Hannah Arendt i njezinim pitanjem o „licu zla“, Eyal Sivan od toga je materijala, iznimno rafiniranim audio i vizualnim intervencijama, čitavo vrijeme vrlo pažljivo zadržavajući dokumentarističku formu, načinio jedan od najkontroverznijih filmova o Holokaustu uopće. Suđenje, prema suvremenim pravnim mjerilima, daleko je od poštenog i nepristranog. Branitelj, bez obzira na bjelodanost, pa čak i obim krivnje, ne brani svojega klijenta. Svjedoci, poput članova kakve srednjoškolske glumačke družine, bivaju monitorirani, ispravljani i upućivani u smjeru koji je, bez sumnje, zacrtan još prije početka Eichmannova hvatanja.
Najzanimljivije – ili najstrašnije – od svega jest da se i sam Eichmann savršeno uklapa u čitavu predstavu. Pretvara se u dio velikog prostorno-vremensko-socijalnog mizanscenija prema unaprijed brižljivo sročenom scenariju. Mirnoća kojom primjerice izračunava koliko ljudi odlazi u plinsku komoru, kao i poslušnost uvježbana činovnika pri odgovaranju na pitanja tužitelja pokazuju slijepu poslušnost (ako ne i vjeru) u vladajući poredak, u institucije vlasti čije je pravosuđe ključan dio. Utoliko i on izgleda normalan, „običan“ – što je bila i ostala glavna zamjerka filmu.
Ali upravo zbog toga i jest kriv. Ne zato što je po prirodi zao, pa čak ne niti (samo) zbog toga što je u većoj ili manjoj mjeri suodgovoran za slanje ljudi u koncentracijske logore. Kriv je jer je bio poslušan, jer je pretpostavio poslušnost sustavu svemu ostalome. Pravda je na kraju zadovoljena, iako ostavlja gledatelja da se makar na trenutak zapita tko (ili što) je „specijalist“ i na koga (ili što) se naslov odnosi. Što i jest cilj. Jer, kako je i sam Sivan u brojnim istupima naglasio „ako Holokaust opravdava diskrimanciju, postoji problem.“ Holokaust bi trebao biti znak da radikalni nacionalizam (ili bilo koji oblik ekstremnog fundamentalizma) donosi mržnju i vrlo realan potencijal uništenja, a kolektivna poslušnost nužno vodi u propast. Čak i kada je vođena „dobrim“ i pravednim namjerama.

19:30 Politika i etika - razgovorU petak u 19:30 u atriju Art-kina Croatia u Rijeci u sklopu Human Rights Film Festivala održat će se
razgovor s publikom na temu “Politika i etika”.U razgovoru sudjeluju prof. dr. Nenad Miščević s Filozofskog fakulteta u Mariboru i Nebojša Zelič s Filozofskog fakulteta u Rijeci.

21:00 Priče o ljudskim pravima - grupa autoraOmnibus kratkih filmova povodom 60 godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima nudi dvadeset i dva kratka filma poznatih redatelja iz čitava svijeta. Tematski su okupljeni oko šest cjelina – participacija, razvoj, dostojanstvo i pravda, kultura, rod i okoliš – a progovaraju o univerzalnim situacijama kršenja temeljnih ljudskih prava. Iako se radi o promotivnom projektu ureda visokog povjerenika za ljudska prava UN-a, rezultat je sve samo ne klasična reklama. Od jednostavnih priča, gotovo skečeva (Sergej Bodrov: Glas ili Jasmila Žbanić: Participacija), preko bajkovitih pripovijesti nalik ruskim skaskama (Francesco Jodice: Priča o vodi), burleski (Murali Nair: Prijelaz) i satira (Bram Schouw: Impasse), do autorskih vizija podržanih računalnom animacijom (Pipilotti Rist: Piti ću tvoju vodu), autori se bave globalnim stanjem ljudskih prava. Koje je, kako saznajemo i iz informacija uz pojedine filmove (ako je to uopće potrebno), sve samo ne kako treba. Ne samo da su prava uskraćena brojnim grupama i populacijama, već niti sama ideja pojedinih prava mnogima nije poznata (Abderrahmane Sissako: Dostojanstvo).
Bez obzira radilo se o ekonomskim, pravu na slobodu kretanja, problemu djece uključene u vojne sukobe ili obiteljskom nasilju, autori i autorice poput Marine Abramović, Idrissa Ouedraogoa (jedini koji je za temu odabrao pozitivan slučaj) ili Pabla Trapera pristupaju vrlo seriozno, nerijetko stvarajući antologijska djela koja upozoravaju da se usprkos čestim i brojnim velikim riječima političkih i ekonomskih moćnika diljem svijeta u stvarnosti još uvijek događaju ne samo nepravde već i neljudskosti.UKLJUČENI AUTORI/CE: Marina Abramović, Dominique Gonzales-Foerster/Ange Leccia, Daniela Thomas, Apichatpong Weerasethakul, Sergei Bodrov, Murali Nair, Idrissa Ouédraogo, Shira Geffen/Etgar Keret, Runa Islam, Bram Schouw, Abderrahmane Sissako, Pablo Trapero, Jia Zhang-Ke, Francesco Jodice, Pipilotti Rist, Sarkis, Armağan Ballantyne, Saman Salour, Teresa Serrano, Hany Abu-Assad, Charles de Meaux, Jasmila Žbanić

Za gledatelje vjerojatno najteži film Lava Diaza, Melankolija, naslanja se tematski na njegove prethodne filmove i traži odgovor na problem patnje. Julian, Alberta i Rina izgubili su bliske osobe i da bi se othrvali boli prolaze kroz radikalne promjene identiteta.Iako tijekom filma dolaze u situacije u kojima bi se moglo očekivati neko razrješenje (poput pronalaska ostataka žrtava političkog terora), osjećaj kolektivne nemoći ne postaje ništa manje intenzivan i niti transformacije i transgresije ne pomažu u nalaženju uporišta, smislene točke koja bi ako već ne opravadala makar pružila nekakvo obrazloženje. Za razliku od natruha mogućnosti razrješenja koje su ponuđene u Batang West Side, Heremiasu ili Smrti u zemlji Engkanto, Melankolija takvoga izlaza nema. (Dio snimljenog materijala upotrijebljen je kasnije kao osnova za film vrlo eksplicitnog naziva Čistilište).Istina se izokreće (kada likovi preuzimaju lažne identitete), ne poštuje (kada žive te identitete kao stvarne), mutira (kada više nije jasna granica između stvarnih i „stvarnih“) i na kraju odbacuje kao patetična i suvišna u završnim scenama filma.Iako je jasno da je Melankolija jasno određenje Diazova odnosa prema desaparecidos, i još više prema obiteljima koje ne mogu niti simbolički pronaći mir i utjehu jer ostataka žrtava političkog terora nema, njegova politička pozicija nerazdvojna je od dubljeg filozofijskog i egzistencijalističkog propitivanja „duha vremena“, situacije u kojoj se globalno društvo nalazi. Naizgled beskonačni dijalozi, pomalo hermetična filozofija i Diazova tradicionalna crno-bijela estetika postavljaju visoke filmske standarde, ali ih očekuju i od gledatelja.

Svi koji pogledaju film u Rijeci imaju besplatno piće od organizatora festivala nakon projekcije. Festival raspisuje i natječaj za najbolji komentar na ovaj film, dužine između jedne i dvije novinske kartice. Nagrada iznosi 500 kuna, a komentari se mogu pisati ovdje ili slati na mail filmaktiv@filmaktiv.org

Jučer je u Zagrebu i Rijeci istovremeno počeo Festival filmova o ljudskim pravima. U riječkom Art-kinu prikazani su “Nasljednici” i “Na kraju dolaze turisti”.

Danas su na programu Festivala dva iznimna ostvarenja - Iz ljubavi prema narodu i Il divo.

18:00 Iz ljubavi prema narodu - Eyal Sivan

Major S. radio je u istočnjonjemačkoj tajnoj policiji STASI više od dvadeset godina. Iz ljubavi, kako sam kaže. Ljubavi prema narodu. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja. Ranije neobjavljeni arhivski materijali STASI-ja, osnova su ovoga filma. Materijali su to koji pokazuju poražavajuću sliku policijske države in extremo i opresivnog aparata koji je bio ovlašten da u tajnosti osigurava poredak. Željeli smo promatrati čitavu državu. Major S., nakon pada berlinskog zida, u veljači 1990. prolazi kroz svoje nekadašnje urede, sada napuštene i prazne. Nesigurnost za vlastitu budućnost, mogućnost progona ili utamničenja za njega nisu toliko poražavajući, koliko je to rušenje jednoga monstruoznog, ali i pomalo veličanstvenog sna – totalne kontrole. Nismo mogli dopustiti lijenost u tvornicama ili smeće na cesti.Glas koji čita njegove memoare, napisane u zadnjim danima službe, paralelno s padom Zida, povrh gotovo nevjerojatnih arhivskih snimaka pun je neshvaćanja, molbe za razumijevanje za sustav kojemu je odano i slijepo služio. Sustav koji je volio svoj narod do boli. Bukvalno do boli.Iako je Eyal Sivan više puta naglasio da ga bivši istočnonjemački sustav zanima prvenstveno kao model kroz koji promatra izraelsku državu, nije teško otići korak dalje (što uostalom i sam čini u prvim scenama filma) i uvidjeti da se radi o daleko univerzalnijem i na mnoge dijelove svijeta primjenjivom principu vladanja. Da se zlo režima, kako je to ustvrdio još Ionesco u tekstu povodom Staljinove smrti, ne nalazi u ekstremistima već u normalnosti mainstrema, u „običnim“ ljudima koji, istina, možda na kraju i (za)mrze, ali to uvijek čine iz ljubavi i poslušnosti.

 Trailer

20:00 Il divo - Paolo Sorrentino

Kronika političkog i životnog puta bivšeg premijera Italije, Giulia Andreottija, od 1947. kada je prvi puta ušao u Parlament do skandalâ i pada kršćanskih demokrata 44 godine kasnije za Paola Sorrentina prilika je i za preispitivanje (političke) povijesti poslijeratne Italije. Poput izvježbanoga psa tragača, Sorentino niže skandale, političke intrige, polulegalne i ilegalne aktivnosti političara sve do eksplikacije povezanosti desnice s organiziranim kriminalom i niza političkih ubojstava. Međutim, za razliku od donekle sličnoga i komercijalno uspješnijega poduhvata Michaela Moora, Il Divo je daleko bolji.Andreotti se u iznimnoj izvedbi Tonija Servilla pretvara od „tek“ jednog od imena u složenoj i često naizgled kaotičnoj talijanskoj političkoj i ekonomskoj sceni - objašnjenjem čijih protagonista film i započinje - u jednog od ključnih aktera sprege organiziranoga kriminala i politike. Mirni, pasivni, naizgled dobroćudni – ako ne i prostodušni – poznati političar prokazuje se kao opak, beskrupolozni sudionik gotovo svakog zamislivog zločina. Vještom kamerom i majstorskom rasvjetom probija se slika facijalne nepokretnosti i otkriva apsolutna sigurnost i nepokolebljivost u osvajanje i ostajanje na vlasti.Iako prikazuje čitav put u prisvajanju moći „Belzebuba“, kako su između ostaloga zvali Andreottija, Il Divo se najvećim dijelom fokusira na posljednji od njegovih mandata i proces koji se vodio protiv njega zbog povezanosti s Mafijom. Andreotti je službeno slobođen optužbi, dok je u javnosti ostalo vrlo malo sumnje u njihovu istinitost, a Sorrentino ih uopće nema. Da bi odagnao i eventualno preostale tračke, to dokazuje i završnim kadrovima kojima primjereno odzvanja glazba (kao i kroz čitav film, gotovo savršeno odabrana) hita iz 1982 „Da Da Da“.(op. titula Il divo dolazi od “Divo Giulio”, talijanskog prijevoda “Divus Iulius”, izraza kojime je opisivan Julije Cezar. “Divo” se prevodi kao “božanski”, a referira se na Cezarovu moć i navodno nezemaljsko podrijetlo)

Trailer

U utorak 24. 3. počinje Festival filmova o ljudskim pravima (Human Rights Film Festival), koji u Rijeku dovodi devet sjajnih filmova iz cijelog svijeta. Festival organiziraju Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture, a riječki segment organizira Filmaktiv.

Festival se odvija u Art-kinu Croatia. Cijena ulaznica za svaki film je 10 kuna, a za članove Filmskog kluba ulaz je besplatan.
Festival otvaramo meksičkim dokumentarcem “Nasljednici”, pričom o djeci-radnicima u ruralnom Meksiku. Slijedi njemački igrani film “Na kraju dolaze turisti”, koji govori o odnosima Nijemaca i Poljaka danas, kroz priču o civilnom služenju vojnog roka u Auschwitzu.
U srijedu na programu su dokumentarni film “Iz ljubavi prema narodu” o majoru istočnonjemačke tajne službe Stasi te pobjednik Cannesa, talijanski igrani film “Il divo”, čiji je protagonist neuništivi Giulio Andreotti.
Trećeg dana festivala na programu je prava filmska poslastica, pobjednik sekcije Horizonti venecijanske Mostre 2008., filipinski osmosatni film “Melankolija”.
Petak donosi dokumentarni film “Specijalist” o suđenju Adolfu Eichmannu, nacističkom zločincu koji je otet u Argentini i suđen u Izraelu. Drugi film večeri omnibus je “Priče o ljudskim pravima” 22 redatelja iz cijelog svijeta, mešu kojima su Api Wee, Marina Abramović, Jasmila Žbanić…
U petak će se, između dvije projekcije, održati rasprava na temu “Politika i etika”. U raspravi će sudjelovati prof. dr. Nenad Mišćević i Nebojša Zelič s Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Festival se zatvara u subotu projekcijom dvaju dokumentarnih filmova o suvremenim istočnoeuropskim političarima. “Građani K.” za temu ima braću Kaczynski, blizance Lecha i Jaroslawa, koji su u jednom tenutku bili predsjednik i premijer Poljske. “Građanin Havel” pak prati Vaclava Havela kroz njegovih deset godina na mjestu predsjednika Češke Republike i pokazuje njegovu iznimnu etičnost, humanost i duhovitost, čak i u najtežim trenucima.

Raspored programa festivala:
24. 3. u 18:00 - Nasljednici, Eugenio Polgovsky, Meksiko, 90 minuta
24. 3. u 20:00 - Na kraju dolaze turisti, Robert Thalheim, Njemačka, 85 minuta
25. 3. u 18:00 - Iz ljubavi prema narodu, Eyal Sivan, Njemačka/Francuska, 88 minuta
25. 3. u 20:00 - Il divo, Paolo Sorrentino, Italija, 110 minuta
26. 3. u 14:00 - Melankolija, Lav Diaz, Filipini, 450 minuta
27. 3. u 17:00 - Specijalist, portret modernog kriminalca, Eyal Sivan, Izrael/Francuska/Njemačka/Austrija, 128 minuta
27. 3. u 19:30 - Politika i etika, razgovor s Nenadom Miščevićem i Nebojšom Zeličem
27. 3. u 21:00 - Priče o ljudskim pravima, grupa autora, 80 minuta
28. 3. u 19:00 - Građani K, Eyal Sivan, Francuska, 60 minuta
28. 3. u 20:30 - Građanin Havel, Pavel Koutecky, Češka, 120 minuta

Više o festivalu na stranicama www.humanrightsfestival.org